Broj 44

KI.-EV DAR

Dugo vremena, možda i predugo Ki. je stajao u potpunoj tami na jednom polju prekrivenom snjegom. Stražario je nad nečim za što nije bio siguran što bi to moglo biti. Gospoda su tako htjela. To nešto bilo je veoma blizu, tik pored njegovih nogu, isijavalo je neobičnu svjetlost ispod jednog kamena, ali nikada nije našao za shodno da kamen odgurne i to nešto iz blizine pogleda a možda i odnese u neko drugo podneblje gdje bi vjerojatno oslobodilo svoju neobičnu moć koju je naslućivao. Ovako, prigušeno je žarilo Ki.eva stopala neprestano ga podsjećajući na sebe – Ki. je mislio – cijeli život. Međutim, dogodilo se nenadano i prilika čovjeka koja se iznikud stvorila, na brzinu je zgrabila to nešto ispod kamena pred njegovim nosom i umakla. Ki. je ostao zatečen.

I sada je taj nepoznati čovjek to nešto, po svojoj prilici, negdje daleko odnosio od njega. Nekim porivom iz dubine samog bića Ki. ipak krenu za njim. Bio je nekih 50 metara u tami ispred njega. Njegove čizme škripale su u snijegu i čule se sasvim pristojno i sa ove udaljenosti.

- Gospodine – zazva Ki.  – Neću vam ništa, gospodine – povika za čovjekom u mrklu noć.

One čizme se zaustaviše. Škripa za trenutak presta.

- Baš zato i bježim od vas – reče krupan glas – nećete mi ništa. Dosta mi je vaše mlakosti i pomirljivosti. Zato sam to uzeo i nosim daleko odavde, od Vaših praznih bulažnjenja i obećanja!
- Ali... – reče Ki. – ja ni ne znam što ste to uzeli i što to nosite...?
- Tim bolje! – reče čovjek – tim bolje!

I Ki. ponovno začu škripu čizama za koje se po zvuku moglo pretpostaviti da su sada trčale po snijegu. Jedan trenutak, još samo jedan trenutak iza toga Ki. stajaše kao u omami, kao u magli vlastitih odluka i snoviđenja, koje su ga kao cijeli život mučile, za koje nije znao ni od kud dolaze ni na koji način bolno i duboko obuzimaju njegovo biće, a potom pojuri za čovjekom iz petnih žila.

Uskoro je osjetio da se kreće brže od čovjeka, njegove lagane cipele su mu očigledno to omogućavale; bio je za to osposobljen na nepoznat način u odnosu na druge. I ubrzo je osjetio da ga stiže. Mogao je već čuti i čovjekovo dahtanje dijelom uzrokovano i tim nečim što je nosio; prevelik je to bio teret i za tako ogromnog čovjeka, pomisli Ki., misleći na njegov krupan glas. Napokon pred njim iskrsnu prilika čovjeka u bijegu. Još samo par koraka i njegov je! Konačno, dohvati ga za rame i obori na tle. Iz čovjekovih ruku isti tren doista ispade nekakva kutija i to nešto što je bilo u kutiji razasu se po zemlji isijavajući plamićke one poznate svjetlosti u jarkim bojama. Dragulji, dijamanti, zlatno kamenje? Što bi to bilo? Ki. se sagnu i uze praznu kutiju ispred čovjekovih nogu.

- Da, tako to biva, napokon se otrijezne i sada znaju što hoće – reče čovjek. – Telefonirat ću gospodi i reći da ste se napokon prizvali pameti, samo to.
- Što, hoćete reći da je ovo bila neka šala?
- Ne, mladiću, Vaš život bio je u pitanju; Vaš život kao gorka šala da me niste stigli, ali dobro... Čekaju me drugi bonvivani kao Vi!

Čovjek se ustade, otrese svoj plašt za koji Ki. tek sada zamijeti da je u jarkim, šarenim bojama baš kao i to nešto što je sada svjetlucalo razasuto po tlu  te vrlo brzo nestade u noći.

Napokon, mogao se usredotočiti na te male lijepe stvarčice koje je nekako trebalo skupiti i rasporediti u pripadnu kutiju. Očigledno, to je bio njegov zadatak. Noć je još uvijek vladala, ni jedne zvijezde na nebu, jutra ni spomenu. Kako će on to? Ipak, ne obazirući se više na glupa razumska pitanja jer mu se činilo da je u najvećoj trezvenosti koju je mogao osjetiti u svom životu, sagnu se i započe mukotrpni posao.

*