Tvorčevo postanje nam je svima poznato. Njegov kraj je tim više primjeren.
Stoga začuđuje zabrinutost za njegovu daljnju egzistenciju u ovom svijetu.
Ipak odlučite li se dramski izraziti, to onda izgleda ovako:
Kulisa bajkovite stvarnosti koja podsjeća na sadašnjost. Uloge skrivene.
TVORAC (šaptom): U igri je ostalo još samo dvoje pjesnika. Ne želim ih povrijediti izjavom da su se uloge promjenile i da ih možda više nećemo trebati.
NEVOLJA: Što? Premišljaš još uvijek. Nevolja te, kako vidim gadna spopala. Ništa zato. Dovoljno je glasno zazvati ime u koje vjeruješ, ako vjeruješ…
OGLEDALO(rastreseno): Nekada satima provedem gledajući horizont – muku svih muka.
BIVŠI BAŠTOVAN (uzima kanticu i motičicu): A mene ostaje da brine samo rad crijeva i želuca.
Tvorac u igri. Ostalo je još samo dvoje pjesnika povrijeđenih nečijom ili tvojom nepromišljenom izjavom o. Promijenilo se što? Ime u koje vjeruješ? Uvijek nevolju u tome vidiš. Da zazovem horizont? Vjerojatno te sada spopada glasan rad crijeva i želuca.
Dvoje pjesnika mijenjaju Tvorca! Izjava vrijeđa sve! Premišljanje je muka svih muka! Nevolja je ako si zabrinut za rad crijeva i želuca!
Ovaj uistinu zanimljivu kratku dramu napisala je Gordana SamoPovreda očito zabrinuta za daljnju egzistenciju Tvorca u pjesničkom svijetu. Ovdje bi željeli istaknuti tri stvari:
Gordaninu smjelost da se upusti u razračunavanje sa tzv. «svjetlosti razuma», linearni niz «Imam Vam sve manje (mi bi dodali «nešto važno») za reći» te Tvorčevu inferiornost u cijeloj stvari.
Pesimizam ne treba zabrinjavati. On ponekad izvire iz naše utrobe. Odatle opravdanje upotrebljenih «crijeva i želuca».
(Tvorčevo postanje nam je svima poznato. Njegov kraj je tim više primjeren.) Ne zaboravimo da nam Ogledalo sugerira da se zagledamo u horizont. On nikad nije prazan. On nam želi:
Dan koji (nam) sutra sviće da bude isti ovaj dan.
Edgar Prika
Nazad