U želji da shvatimo smisao našeg života i okruženja u kojem se
nalazimo, neprestano moramo čitati tekstove koje nam određuju naši
prostori i mjesta, naše povijesne okolnosti, politički sistemi,
psihološki procesi i naravno obilje prizora oslobođenih kroz medije,
literaturu i umjetnost. Kako, onda, u tom kontekstu čitati slike
Zlatka Kozine? Sam umjetnik konstantno reinterpretira povijest umjetnosti
i preispituje svoju poziciju u suvremenoj umjetnosti. U svom se
radu služi eklektičnim rasponom kritičkih izvora koje ponovno iskorištava
putem tekstualnih ili vizualnih citata. Na jednom od platana možemo
pročitati riječ međaš, prekriženu i negiranu. To je sarkastična
aluzija na opsesivno traganje kritičara za kanonskim djelima koja
stoje kao prekretnice u povijesti umjetnosti, kao što su Picassove
Gospođice iz Avignona, Maljevičev Bijeli kvadrat na bijelom ili
Pollockovo gestualno slikarstvo. U Kozininom radu imamo, s jedne
strane, referencu na post-modernističku umjetničku praksu koja odbija
koncept originalnosti i autorstva. S druge pak, on potpisuje svoja
platna, iako tvrdi da ne postoji jedno ispravno čitanje ili način
na koji ona trebaju biti postavljena. Teoretičarka Griselda Pollock
dotiče se ove dvojakosti u svojim raspravama, ona odbacuje mit o
individualnom umjetniku-geniju, međutim okreće se starim kritičkim
terminima, kao što je 'kreativnost' i 'jednina' za čitanje djela
suvremene umjetnosti.
Za razliku od prijašnjeg stvaralaštva, u novoj seriji slika Zlatka
Kozine vidljiv je jasan pomak ka očišćenju vizualnog polja. Umjetnik
o svojim ranijim slikama govori kao o egzistencijalističkim po karakteru
i sada ih smatra dokumentima. 'Ne bih više mogao raditi takve grafizme,
više me zanima monokromija, sada mi se svaki dodatni potez kistom
čini suvišnim.' Ogoljenjem svojih slika od dodatnog sadržaja, Kozina
ih uzdiže iz svakodnevnog i smiješta u trans-historijski kontekst:
'Zanima me holistički pogled na svijet i njegova duhovna dimenzija.'
Još jedna važna paradigma u umjetnikovom radu je povezanost između
umjetnosti i znanosti, a manifestira se na više razina. Tako je
matematička krivlja, na primjer, uzeta za temu jedne slike. Umjetnik
se često služi terminima iz fizike kada govori o korištenju boja.
U ovoj seriji su žuta, narančasta i crvena interpretirane kao boje
koje zrače sa platana i usmjerene su ka gledatelju. Ove tople boje
su također elementarne boje alkemije. Nadalje, Kozina uspoređuje
svoju praksu sa centrifugalnim gibanjem, koje djeluje poput spirale
s izvorom u centru i kretanjem prema van, zahvaćajući i pokrečući
pri tome sve na svome putu.
I konačno, jedna od osnovnih postavki vizualne pismenosti je činjenica
da kada promatramo svijet oko sebe, baš poput mnogih drugih organizama,
posvuda vidimo lica. W.J.T. Mitchell tvrdi da je 'naš mozak programiran
tako da reagira na znakove iz okoliša koji bi se mogli prepoznati
kao oči ili lice'. Primjeri iz prirode sežu od očiju kamenica do
lica sove koja se zrcale na 'očicama' krila leptira. Analogno tome,
u razgovoru o svom slikarstvu, Zlatko Kozina naglašava da oči možemo
iščitati i u najapstraktnijim formama: To su lica za mene, raspored
očiju, nosa i usta je kozmički raspored.' U intertekstualnoj zbrci
naše svakodnevnice, ovi se arhetipski znakovi još uvijek pojavljuju
i podsjećaju nas da nismo sami.
Maja and Reuben Fowkes
Zlatko Kozina rođen je 1968. u Slavonskom Brodu, diplomirao je 2000.
na odsjeku slikarstva na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Živi i radi
u Slavonskom Brodu kao profesor likovne umjetnosti Dosada se brodskoj
publici predstavio na samostalnoj izložbi 2002 godine.
Nazad